Polarna svjetlost je sjaj na noćnom nebu, uglavnom vidljiv na visokim zemljopisnim širinama. Na sjeveru tu pojavu zovemo aurora borealis ("sjeverna zora"), a ime je dobila prema rimskoj božici zore Aurori i grčkom nazivu za sjeverni vjetar, Boreas. Najčešće se pojavljuje tijekom rujna i listopada te ožujka i travnja. Na jugu se naziva aurora australis ("južna zora").
Ukoliko želite uživo vidjeti polarnu svjetlost, preporučuje vam se da potegnete do Norveške, gdje je zima ipak nešto blaža, ili pak do Finske, gdje obećaju da ćete je vidjeti svake vedre noći (noć mora biti tamna, na svijetlom nebu sutona svjetlost se neće vidjeti). Aurori borealis, kako je još zovu, možete se diviti tijekom cijele godine, no samo ako dođete do Laponije.
Već s juga Norveške ona je vidljiva tek nekoliko puta mjesečno, a iz središnje Europe jedva da ćete je vidjeti jednom godišnje. Polarna svjetlost zanimljiv je fenomen koji se pojavljuje na 90 do 130 kilometara iznad razine mora u jednom, za laike kompliciranom procesu fizike (trenje visokoelektriziranih čestica u ionosferi iznad magnetnih polova Zemlje), a najviše je vole ljudi koji su skloni vjerovati u postojanje izvanzemaljaca i općenito zaljubljenici u Svemir.
Aurora dakle može biti statična ili dinamična pojava; kad je statična, zovemo ju tihim lukom. Aktivna aurora se, s druge strane, stalno kreće i mijenja. Zavjese se sastoje od mnogo paralelnih zraka orijentiranih u skladu sa Zemljinim magnetskim poljem. Kad jedna od silnica magnetskog polja vodi do točke iznad promatrača, dolazi do pojave tzv. auroralne korone ili krune.
Polarnu svjetlost uzrokuje Sunčev vjetar. To je struja vruće plazme koju Sunce izbacuje u svim smjerovima (zbog ogromne vreline Sunčeva vanjskog sloja, Sunčeve korone). U normalnim uvjetima, Sunčev vjetar dolazi do Zemlje brzinom od oko 400 km/s i gustoćom od oko 5 iona/cc, no za vrijeme magnetskih oluja tok može biti nekoliko puta jači, kao i međuplanetarno magnetsko polje, koje također potječe sa Sunca i povezano je s gustoćom Sunčevih pjega. Na svom putu kroz svemir, dio Sunčevog vjetra nailazi na Zemljinu magnetosferu, područje svemira kojim dominira Zemljino magnetsko polje. Magnetosfera zakreće Sunčev vjetar oko sebe (i oko Zemlje) na udaljenosti od oko 70,000 km (fronta udara se formira na udaljenosti od oko 12,000 - 15,000 km). Širina Zemljine magnetosferske prepreke Sunčevom vjetru uglavnom iznosi oko 190,000 km, dok se iza Zemljine noćne strane pruža dugačak "rep" rastegnutih magnetskih silnica.
Ukoliko želite uživo vidjeti polarnu svjetlost, preporučuje vam se da potegnete do Norveške, gdje je zima ipak nešto blaža, ili pak do Finske, gdje obećaju da ćete je vidjeti svake vedre noći (noć mora biti tamna, na svijetlom nebu sutona svjetlost se neće vidjeti). Aurori borealis, kako je još zovu, možete se diviti tijekom cijele godine, no samo ako dođete do Laponije.
Već s juga Norveške ona je vidljiva tek nekoliko puta mjesečno, a iz središnje Europe jedva da ćete je vidjeti jednom godišnje. Polarna svjetlost zanimljiv je fenomen koji se pojavljuje na 90 do 130 kilometara iznad razine mora u jednom, za laike kompliciranom procesu fizike (trenje visokoelektriziranih čestica u ionosferi iznad magnetnih polova Zemlje), a najviše je vole ljudi koji su skloni vjerovati u postojanje izvanzemaljaca i općenito zaljubljenici u Svemir.
Aurora dakle može biti statična ili dinamična pojava; kad je statična, zovemo ju tihim lukom. Aktivna aurora se, s druge strane, stalno kreće i mijenja. Zavjese se sastoje od mnogo paralelnih zraka orijentiranih u skladu sa Zemljinim magnetskim poljem. Kad jedna od silnica magnetskog polja vodi do točke iznad promatrača, dolazi do pojave tzv. auroralne korone ili krune.
Polarnu svjetlost uzrokuje Sunčev vjetar. To je struja vruće plazme koju Sunce izbacuje u svim smjerovima (zbog ogromne vreline Sunčeva vanjskog sloja, Sunčeve korone). U normalnim uvjetima, Sunčev vjetar dolazi do Zemlje brzinom od oko 400 km/s i gustoćom od oko 5 iona/cc, no za vrijeme magnetskih oluja tok može biti nekoliko puta jači, kao i međuplanetarno magnetsko polje, koje također potječe sa Sunca i povezano je s gustoćom Sunčevih pjega. Na svom putu kroz svemir, dio Sunčevog vjetra nailazi na Zemljinu magnetosferu, područje svemira kojim dominira Zemljino magnetsko polje. Magnetosfera zakreće Sunčev vjetar oko sebe (i oko Zemlje) na udaljenosti od oko 70,000 km (fronta udara se formira na udaljenosti od oko 12,000 - 15,000 km). Širina Zemljine magnetosferske prepreke Sunčevom vjetru uglavnom iznosi oko 190,000 km, dok se iza Zemljine noćne strane pruža dugačak "rep" rastegnutih magnetskih silnica.
Slavonski Brod Time
